Razboljela sam se davno, prije 21 godinu. Doznavši za dijagnozu raka dojke u dobi od 47 godina, u meni su se upalili svi alarmi. Moja majka umrla je od iste bolesti s 59 godina. Bila sam uplašena, zabrinuta. Nisam željela tu istost. Prvo sam pomislila na svoje kćeri Mašu i Anu. Kada i kako ću im reći?!
Znala sam da pripadam u rizičnu skupinu i koliko je prevencija važna. Nakon majčine smrti redovito sam išla na mamografski pregled dojki. Unatoč tome oboljela sam između dviju mamografskih kontrola. Dobila sam inflamatorni oblik karcinoma dojke s metastazama na limfnim čvorovima u aksili. Riječ je o rjeđem, ali vrlo smrtonosnom obliku raka. Uslijedilo je liječenje, nekoliko operacija (dva puta poštedni zahvat, a zatim mastektomija dojke), vrlo agresivna terapija i puno zračenja. Nakon prve kemoterapije ostala sam bez kose, obrva, trepavica, 17 kilograma i nekoliko prijatelja. Istodobno sa slabljenjem tijela jačao je moj duh. Još dok sam bila djevojčica, u nekim problemskim situacijama otac me je hrabrio riječima: „Ti to možeš!“ Vjerovao je u mene, a tada sam ja počela vjerovati u sebe. Prognoza radiologa da je preda mnom još sigurno pet sjajnih godina odmah mi je bila neprihvatljiva. Odgovorila sam mu da moram obaviti još puno važnih poslova, da moja unuka Lea ima samo dvije godine i da jednostavno moram i želim pratiti kako odrasta, kreće u školu, peče kolače sa mnom, putuje po svijetu… Liječnik se nasmijao i rekao: „S takvim stavom poživjet ćete vi i duže!“ Naravno da hoću! I jesam, poživjela sam. Godinama mislim kako mi je upravo ta spoznaja da želim učiniti još neke stvari koje su mi važne, sudjelovati u Leinim formativnim godinama i životima mojih kćeri, osjetiti bliskost i radost s meni važnim ljudima – spasila život.
Oboljenjem život nije stao. I dalje sam radila kao pedagoginja u Centru za predškolski odgoj, a potom u dva mandata bila i ravnateljica. Upisala sam i završila edukaciju Neurolingvističkog programiranja (NLP). Posao i učenje dodatno su me ispunjavali. Danas sam umirovljenica. No i dalje sam društveno aktivna, predsjednica sam Hrvatskog fotosaveza i Kluba žena liječenih na dojci „UNA“ Vinkovci. Bolest me nije omela, u mnogim životnim aspektima podarila mi je krila.
Bolest je postala dio mog života. Prihvatila sam rak u sebi. Nisam se prepustila, ipak je on samo podstanar. Ja vodim igru, određujem pravila, postavljam granice. Nadmudrujemo se. Godinama me puštao na miru, pritajio se. Slutila sam kako to stanje njegove odsutnosti nije zauvijek. Svom silinom, bolno, vratio se 2015. godine kao metastatski rak dojke s lezijama na prsnoj i ključnoj kosti, kralježnici, rebrima, plućima, trbuhu, zdjelici i drugoj dojci. Puno posla za liječnike i mene. Zahvalna sam svim mojim liječnicima što već godinama uspijevaju od smrtonosne bolesti učiniti kroničnu. Život mi se odvija između terapija koje samo odrađujem vjerujući da mi pomažu, kao kišobran u kišnom danu. Iza svake crvene kemoterapije brže se oporavljam jer znam da nisam sama. Važna mi je podrška moje male obitelji i prijatelja te brižnost liječnika.
Znam, imam malo godina pred sobom i upravo zato želim živjeti u miru sa sobom, rakom i svijetom oko sebe. Radim stvari koje me ispunjavaju, koje su mi važne. Puno čitam, pišem, bavim se cvijećem, strpljiva sam s obitelji, družim se s prijateljicama, nosim odjeću koju volim… I još nešto – otkrila sam strast prema fotografiji. Gotovo svaki dan fotografiram, a sudjelujem i na izložbama fotografija. Imala sam nekoliko samostalnih izložbi. Izdvojila bih „Sjećanje na zaborav“ koju čine fotografije koje sam svojim objektivom bilježila tijekom mnogih dana provedenih u zagrebačkim bolnicama. Želja mi je i jednoga dana imati fotoaparat Leica.
Još uvijek sanjam. Ponekad i velike snove. Pritom ne očekujem da će mi ostatak života cvasti ruže. Kao i dosad, bit će dana protkanih bolom, teškoćama, dvojbama, malom snagom… Iskustvo me naučilo da ću se sa svim tim moći nositi jer ima smisla. Živim život vrijedan življenja. Meni je to dovoljno.
Svim djevojkama i ženama poručila bih – učinite nešto važno za sebe, odite na ultrazvuk ili mamografiju dojki. Prevencija je pola zdravlja. Družite se s vedrim ljudima, ljubaznim prijateljima, pametnom djecom i držite se za ruke s osobom kojoj vjerujete.
Mirjana Pešec